Tiflološki muzej / izložbe
« <Page:1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6 - 7 - 8> »

Svijet Zvukova
05.07.2016 - 31.08.2016
Željka Sušić
Tiflološki muzej

Lupinizam ili socijalna osvještenost
29.01.2016 - 22.04.2016
Stephan Lupino
Tiflološki muzej

120 godina Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece
17.12.2015 - 22.01.2016
Nevenka Ćosić i Morana Vouk
Tiflološki muzej

Izložbena radionica DAJ PET!
29.05.2015 - 01.09.2015
Željka Sušić
Tiflološki muzej

Vlado Martek
05.03.2015 - 26.03.2015
Željko Kipke, Nina Sivec
Tiflološki muzej

Izložbena radionica DAJ PET!

Izložbena radionica DAJ PET!

Autorica izložbe: Željka Sušić
Autorice tekstova: Željka Sušić, Tanja Parlov
Likovni postav: Željka Sušić, Tanja Parlov, Likovni Studio, Renato Vukić

O izložbi..

Prvi susret s učeničkim radovima učenika Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek zbio se prije više od jednog desetljeća. Prilikom posjeta Centru nije bilo moguće ne zapaziti slike koje su ukrašavale školske hodnike i koje su privlačile pozornost nesvakidašnjim bojama, snažnim i punim koloritom, a svojim su izgledom pozivale da ih se pogleda, ali i dotakne. Već od tog prvog susreta razmišljalo se o postavljanju izložbe učeničkih radova u Tiflološkom muzeju, kako bi i najšira javnost imala priliku upoznati likovna postignuća djece oštećena vida. Prigoda se ukazala ove, 2015. godine povodom obilježavanja 120 godina Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Beka koji je sljednik Zemaljskog zavoda za slijepu djecu osnovanog trudom i zalaganjem velikog entuzijasta, učitelja Vinka Beka.

Naslikani svijet koji nas okružuje potrebno je (na)učiti pažljivo promatrati i opažati, a tek potom vrednovati i to s druge osnove, a ne samo s tako uobičajene estetske i povijesno umjetničke. Upravo naučiti gledati i razumijevati radove koji su u Tiflološkom muzeju ponuđeni pogledu javnosti jedan je od ciljeva izložbe koja nosi naziv DAJ PET! Publiku želimo educirati, uputiti na ono što je vrijedno u, na prvi pogled, neprivlačnom monokromatskom (jednobojnom) reljefu, pojasniti što je potrebno savladati da bi se linijski nacrtao autoportret, a što sve učenik oštećena vida treba znati da bi mogao naslikati sliku žarkih boja.

Kroz postavljene radove želimo prikazati i didaktički postupak koji na nov način slijedi onaj zadani nastavnim programom, a temelji se na iskustvu višegodišnjeg rada s djecom oštećena vida, uspostavljenom na prijateljskom odnosu i na uzajamnom povjerenju učenika i nastavnika, kao i na predanosti odabranom pozivu. Navedeno je rezultiralo metodičkim pristupom u kojem se likovnost gradi i stvara novim redoslijedom i u kojem je razumijevanje likovnog procesa na prvom mjestu. Krene li se u valorizaciju takvog pristupa, a sagledavajući prezentirane radove, tada je jasno da on zavređuje pozornost šire javnosti. Malo slijepo dijete upoznaje te likovnost gradi prvo kroz istraživanje prostora i to uz pomoć onoga što je njemu blisko, poznato, razumljivo – svojeg tijela koje se kreće u prostoru da bi se potom strpljivim radom krenulo u upoznavanje oblika, površine, boje, crte i točke te da bi se na taj način došlo do zaokruženog likovnog izraza. Pri tome je iznimno važno napomenuti da su ovakvi rezultati mogući ako se primijeni individualizirani pristup svakom djetetu, a koji u obzir uzima postojeći postotak vida kao i vrijeme nastanka oštećenja te moguće ranije vizualno iskustvo.

Učenici Centra vođeni profesoricom likovne kulture Tanjom  Parlov, kao i svi mi stručni djelatnici u Tiflološkom muzeju, izložbom želimo uputiti na postojanje razlika u likovnom izrazu kod slijepih učenika i kod učenika s ostacima vida, ma kako mali ti ostaci vida postojali.

Potrebno je istaknuti da likovne radove slijepih učenika karakteriziraju jednostavni simboli te akromatski ili monokromatski iskaz boje. Jednako tako oblike u likovnom izrazu oni prikazuju upravo onako kako ih doživljavaju, gotovo kubistički. Kod učenika koji su slabovidni radovi su drugačiji. Izrazito su ekspresivni, jakog kolorita, snažnih kontrasta boje, odlikuju se složenijom kompozicijom te koriste raznolike perspektive koje ovise o dječjem uzrastu te učeničkim prethodnim spoznajama.

Odgovor na mogući upit zašto je potrebno (na)učiti gledati likovne uratke osoba oštećena vida može se kriti, između ostalog, i u razmišljanju o održivoj budućnosti koju treba osigurati za buduće generacije. Unatrag dva desetljeća puno se govori i piše o održivom razvoju koji osim područja ekologije, politike i ekonomije kao četvrtu odrednicu, dodiruje i kulturu kao važan segment društva unutar kojeg je potrebno djelovati, a sve kako bi nam zajednička budućnost bila moguća i izgledna. Održivi razvoj je kompleksan i složen koncept za čiju je realizaciju potrebno sinergijsko i holističko djelovanje globalne zajednice jer samo objedinjeni pristup vodi do platforme na kojoj će biti moguće graditi budućnost Zemlje i njenih stanovnika. Sve više vjerujemo da će ljudska zajednica opstati jedino ako se uspiju zadovoljiti civilizacijske potrebe svih skupina ljudi koji je čine. Jedan od načina da se dosegne održivost nalazi se unutar područja zaštite ljudskih prava te uz njega vezanog povećanja empatije prema ranjivim skupinama. Suosjećanje je pak moguće razviti i povećati ako našu pažnju usmjerimo na društvene vrijednosti, ako odgajamo na principima pravednosti i odgovornosti prema svim članovima zajednice, ako u znanje ugradimo i pozitivne stavove te ako prihvatimo učenje kao stalan proces. Smjernice iz integrirane vizije obrazovanja Jacquesa Delorsa upućuju na to da je potrebno izaći iz ustaljenih okvira i stereotipa jer se time omogućuje kreativnost mišljenja, dok rad na jačanju samopouzdanja usmjerava osobu prema odgovornom djelovanju. Također je potrebno omogućiti svakom pojedincu razvoj u skladu s njegovim potencijalima, ali je važno i kod drugih osoba razvijati socijalne vještine koje potiču spremnost za uvažavanje drugih. O tome smo nastojali progovoriti ovom izložbom. Izloženi likovni radovi svjedoče koliko je važno omogućiti djeci s oštećenjem vida razvijanje likovnog izražavanja i to u skladu s njihovim sposobnostima. Pažljivim gledanjem radova, a koje smo nazvali čitanjem, možemo razviti empatiju i sposobnost poštovanja drugih i drugačijih. Dopustimo li da se to dogodi, tada je i održivi razvoj doista moguć.

Željka Sušić


"DAJ PET"

“DAJ PET” nije slučajan naziv ove izložbe. Rukama se pozdravljamo, njima pišemo, crtamo, oblikujemo, upoznajemo svijet oko sebe. Ovom izložbom pokušavamo predočiti kako slijepa i slabovidna djeca vide svijet. Izložba je sastavljena od raznih maketa, skulptura, reljefa, taktilnih slika i crteža. Sve su to radovi djece i mladih, polaznika Centra za odgoj i obrazovanje ”Vinko Bek”, u dobi od 5 do 20 godina. Ovime Vam dajemo priliku da nas bolje upoznate.

U likovnoj kulturi kao nastavnom predmetu govori se o odgoju vizualne pažnje. Kroz taj se predmet uči gledati, zapažati i stvarati. Djeci oštećena vida takav način komunikacije je otežan, a slijepoj djeci nemoguć. Oni komuniciraju dodirom. Njihova percepcija seže onoliko daleko koliko i njihove ruke. Njihove su ruke njihov pogled.
Ovom izložbom želimo pokazati da osobe oštećena vida itekako mogu biti kreativne u likovnom oblikovanju. Za njih je bavljenje likovnošću izuzetno važno jer likovnim oblikovanjem i kreativnim stvaranjem uče taktilno opažati i na taj način stvarati svoju sliku o svijetu oko sebe. Taj put nije jednostavan. Razvojem motorike i sazrijevanjem pojavljuje se potreba za reproduciranjem viđenog. Kod slijepih osoba to nije tako. Potreba za dodirom razvija se od najmanjih nogu, a ukoliko je ignorirana i zanemarena postoji mogućnost da slijepa osoba uopće ne bude taktilno znatiželjna, a time i uskraćena za kvalitetniju sliku svijeta koji je okružuje.

Radovi koji su prikazani na ovoj izložbi nastali su većinom u školskoj godini 2014/15 i ostvareni su vrijednim rukama i ručicama naših učenika. Stvarani na radionicama likovne terapije, nadogradnja su svega što se uči na nastavi. Izabrani radovi su taktilne prirode i time dostupni svima. Posjetitelji će lako uočiti razlike između učenika-autora. Radovi slijepe djece su jednostavni i akromatski ili monokromatski. Radovi slabovidne djece vrve jakim kontrastima boja, te su mnogo složenijih motiva i kompozicija. Treba naglasiti da je svakom djetetu potrebno pristupiti kao individui i prilagoditi se njegovim sposobnostima.

Svrha ove izložbe je putem izloženih radova, kroz interaktivne radionice i predavanja približiti proces rada s djecom oštećena vida.

Za razliku od videće djece, koja u predmet likovne kulture ulaze crtežom, djeci s oštećenim vidom crtež je najzahtjevniji i najsloženiji način likovnog izražavanja. U njihovom slučaju to je zadnji element koji usvajaju.

Proces njihovog usvajanja likovnosti počinje percepcijom prostora kojeg postaju svjesni igrom s kutijama različitih veličina. Savladavajući prostor, postaju svjesni oblika koji ih okružuju. Da bi ih mogli graditi, važno je da prvo nauče načine kako oblikovati materijal: zbijanjem, istanjivanjem i valjanjem, udubljivanjem i prošupljivanjem. Kad učenici savladaju ove načine oblikovanja i povežu ih s konkretnim predmetima, spremni su upustiti se u uobličavanje puno složenijih volumene koji su im bliski, npr. oblikovati sebe i motive biljnog i životinjskog svijeta. Pritom najviše koriste glinu, papir, žicu...

Svaki oblik ima površinu. Osnovna podjela je glatko – hrapavo, tvrdo – mekano, suho – mokro. Ovamo pripada reljef kojeg oblikuju kao udubljen, niski ili visoki. Zatim dolazi boja, likovni element koji je isključivo namijenjen osobama koje imaju ostatak vida. Svaki predmet posjeduje boju koja se mijenja s obzirom na količinu svjetla, no taktilno je nevidljiva i time slijepim osobama nedostupna. Putem upoznavanja i savladavanja likovnih tehnika, učenici upoznaju i pojedine zakonitosti boja – osnovne, izvedene, kromatske, akromatske, tople, hladne, komplementarne... Doživljaj boja različit je, ovisno o oštećenju vida. Kod nekih učenika mogu se istražiti sve zakonitosti boja, a kod nekih samo najjači kontrasti svjetlosti (bijelo – crno) i topline (žuto – plavo).

Prijelaz na plošno oblikovanje prihvatljiv je tek nakon stečenog iskustva iz prostornog oblikovanja. Učenicima se ponudi geometrijsko tijelo, upozna ih se s njegovom projekcijom na papiru, te oni na taj način postaju svjesni likova - prvo geometrijskih, zatim slobodnih, uglatih, oblih, različitih ritmova i različitih omjera. Budući da slijepi učenici ne mogu samostalno izrezivati likove u početnoj se edukaciji služe gotovim likovima. Kasnije ih mogu izrađivati sami u plastičnim tehnikama.
Likovne elemente koji su za slijepu osobu najsloženiji – točku i crta - usvajamo posljednje. Oni se koriste u crtežu. Crtež djeteta bez oštećenja vida sadrži perspektivu i često će objekt, npr. pticu, prikazati u profilu. Slijepo dijete gradi crtež onako kako ga taktilno doživljava – bez perspektive, taktilno. Kod prikaza ptice, crtež će sadržavati sve dijelove ptice (dvoja krila, oba oka, rep, trup, obje noge, kljun...). U nastavi koristimo točke, ravne i zakrivljene linije različitih karaktera, duljina i širina kojima oblikujemo i gradimo.

Izrazito je važno omogućiti svakom djetetu da stvara, da se igra i pri tome uči, da se potvrđuje kao kreativna i maštovita osoba, da nam pokaže svoju viziju svijeta, a ne da im se nameću šablone. Nadamo se da smo zaslužili pet!

Tanja Parlov

 

Tanja Parlov

 

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku