Tiflološki muzej / izložbe
« <Page:1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6> »

Najbolje mjesto za spoj na slijepo
20.12.2016 - 31.01.2017
Igor Maroević i Morana Vouk
Tiflološki muzej

Uoči umjetnost
13.10.2016 - 01.12.2016
Nevenka Ćosić i Nina Sivec
Tiflološki muzej

Dodirni priču
14.09.2016 - 04.10.2016
Tiflološki muzej

Svijet Zvukova
05.07.2016 - 31.08.2016
Željka Sušić
Tiflološki muzej

Lupinizam ili socijalna osvještenost
29.01.2016 - 22.04.2016
Stephan Lupino
Tiflološki muzej

Lupinizam ili socijalna osvještenost

Lupinizam ili socijalna osvještenost

Idejni koncept: Željka Bosnar Salihagić i Željka Sušić
Likovni postav: Igor Maroević
Prilagodba za osobe oštećena vida: Nina Sivec

S Lupinom protiv socijalne isključenosti

Stephan Lupino autor je koji zlo, nepravdu i bolest doživljava iznimno intenzivno pa se kroz njegove radove stoga učestalo provlače teme poput kataklizme i apokalipse, uz koje Lupino poziva na pomirbu i dijalog. Tu naziremo poveznicu između Lupina i Tiflološkog muzeja, koji je izabrao kako bi po prvi put u muzejskom okružju, u glavnom gradu Hrvatske izložio svoje slike i skulpture. Ovaj je muzej mjesto na kojemu može pokazati i iskazati svoju iznimno izraženu socijalnu osviještenost i osjetljivost, odakle želi pozvati na zajedničko promišljanje o aktualnoj socijalnoj stvarnosti, svijetu koji se prema Lupinu „izgubio u pohlepi, destrukciji i bezosjećajnosti“, i problemima koji proizlaze iz nje. Lupino se svojim umjetničkim izričajem opire „uništavanju sveg pozitivnog i originalnog u kulturi“ kod nas. Svojom se nevjerojatnom energijom i umjetničkim potencijalom koristi kako bi stvarajući skrenuo pozornost na pravičnost i jednakost kroz novi umjetnički izričaj koji naziva – lupinizam.
Ciklus izložbi Lupinovih fotografija bolesne djece započeo je 2003. godine u Muzeju za umjetnost i obrt izložbom „Moji anđeli“, na kojoj je još Vladimir Maleković, autor uvodnog teksta kataloga izložbe, u njegovim fotografijama prepoznao ostvarenje „iskrenog suosjećanja i ganuća“, a nastavio 2007. izložbom „Čarobna djeca“, snimajući djecu s Downovim sindromom. Izbor fotografija s ovih dviju izložaba uz poneku novu pokazujemo javnosti na izložbi Lupinizam ili socijalna osviještenost kao samo jedan dio Lupinovih radova socijalne problematike. Lupinova je namjera pokazati da bolesna djeca, djeca s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom ili bilo koja druga socijalno osjetljiva skupina imaju pravo na jednakost, zajedništvo i slobodu. Svako je dijete prije svega dijete pa tek onda dijete s problemom, a Lupino pamti sudbine i imena – Dražen, Petra, Sara, Lovre, Mladen... Nakana je izložbe humana, a kako to obično i biva u okviru Taktilne galerije Tiflološkog muzeja, muzej i autor dopuštaju dodirivanje skulptura i slika koje su po svojoj teksturi taktilne. Kako bi se slike velikih dimenzija mogle doživjeti u cjelini, bit će izložene i njihove umanjene kopije u reljefu, a verbalni opisi svih izloženih predmeta putem zvučnih će vodiča omogućiti osobama oštećena vida potpuniji doživljaj Lupinove umjetnosti.
Motivi Lupinovih radova često su šokantni, a ovdje će poslužiti kako bismo utjecali na razbijanje tabua i predrasuda, u skladu s poslanjem Muzeja. Kroz odabrane se radove provlače različite teme: ljudsko tijelo, identitet, ljubav, istospolna ljubav, bolest, invaliditet, jednakost, sloboda...
Iznimno nam je zadovoljstvo i osjećamo se odabranima ugostiti ovog osebujnog, karizmatičnog i svestranog umjetnika dobra srca.

Željka Bosnar Salihagić

O Lupinizmu

Bilo bi zanimljivo, parafraziranjem vječitog pitanja „Što je prije nastalo, kokoš ili jaje?“, postaviti si pitanje je li Lupino iznjedrio Lupinizam ili je Lupinizam stvorio Lupina. Pri tome, naravno, Lupinizam smatram spletom misli, poticaja, ideja, razmišljanja, akcije... koje su, a to se osjeti već nakon nekoliko minuta razgovora s Lupinom, u stalnom kolopletu i međusobnom nadmetanju radi (samo)ostvarenja.
Izrazita je silina energije koju Lupino posjeduje, troši i angažira, te koja prelazi na sugovornika i protiv njegove svjesne volje. I čovjek se uistinu zapita je li Lupinizam pokretačka energija ili Lupinov produkt?!
Jednom je prigodom Lupino izjavio: Vrijeme u kojem živimo je apokaliptično, a moje skulpture dio su mog doživljavanja svijeta koji se pogubio u pohlepi, destrukciji, bezosjećajnosti... Tu izjavu, međutim, ja promatram kroz prizmu pozitive. Jer Lupino
temama svojih djela, u stvari, izvlači na površinu, upire prstom i podiže glas protiv potrošačkog ništavila, mržnje, nedostatka suosjećanja i razumijevanja (osim krajnje deklarativnog) za različitosti.
U osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kroz objektiv fotoaparata izvlačio je na svjetlo dana (u otrežnjenje) ispraznost tzv. glamura grada „koji nikad ne spava“, gdje je jedino važno gdje si viđen, s kim si viđen i tko te je vidio. Lupinizam u njemu imao je potrebu da, osim „savršeno lijepih“ ljudi (izgubljenih u pohlepi, destrukciji, bezosjećajnosti...), uputi i na postojanje „nesavršeno lijepih“ ljudi (izgubljenih zbog pohlepe, destrukcije, bezosjećajnosti...). I u svijetu destrukcije i bezosjećajnosti osjećaji Lupinizma su jači. Njegova fotografija, dvodimenzionalni medij, u stvari je reljefna. Ne samo zbog sjajnog korištenja svjetlom i sjenom nego i zbog poruke kojom Lupinizam vrišti iz Lupina. Poruke kojom Lupinizam provocira „ružnim“ tijelima, tijelima koja je priroda izobličila i udaljila od pojma deklarirane ljepote i poželjnosti. Lupinizam provocira muškom ljubavi, ženskom ljubavi, hermafroditima, patuljcima, transvestitima. Lupinizam provocira očima smrtno bolesne i umiruće djece, njegovih Anđela. Lupinizam provocira!
Iako početkom 21. stoljeća fotografija izlazi iz Lupinova fokusa te se odlučuje za treću dimenziju, primjećujem da je od lupinovske fotografije ostalo mnogo. Počinje se baviti izradom unikatnog namještaja, skulpturom i slikarstvom. I ponovno se pojavljuje
Lupinizam koji provocira. Njegove su slike, usuđujem se reći, prije reljefi. Tako je i sa skulpturama. Iako su objekti, slobodno stojeći, oprostoreni... ostavljaju dojam plošnosti, u tehničkom smislu. Skulpture ostavljaju dojam oprostorene fotografije, slike podsjećaju na rad metalskog radnika koji je ploče metala izrezao fleksericom i potom zavario. Njegovi pak masivni stolci, štoviše prijestolja, izrađeni od poliranog metala i plemenitog, stotinama godina sušenog drva, ostavljaju u oku promatrača dojam hiperdimenzioniranih filigranskih privjesaka za lančiće ili narukvice. Vitki, prozračni, ukrašeni, mimikrični.
Lupino se u čitavom svojem likovnom opusu koristi metalom i drvom u međusobnom odnosu. Svaka metalna skulptura izvire iz drvenog/drvenih podnožja, svaka drvena skulptura ima aplicirane metalne elemente, svaki stolac ima barem sjedište izrađeno od drva, svaka slika ima masivni unikatni drveni okvir, rukodjelo samog Lupina, svako djelo spoj je toplog i hladnog, živog i neživog, Yin i Yang. Osim toga, taj je dualizam razvidan i u činjenici da vrlo često iste motive stvara i u skulpturi i u slici (npr. ciklus Žene petog elementa).
U fotografiji je vrlo često prikazivao naga žensko-ženska ili muško-muška tijela, čime mu namjera nije bila veličanje istospolne ljubavi nego njezino poimanje kao sastavnog i neodvojivog dijela ljudskog društva. Na isti način iste motive problematizira na nizu slika (ili „crteža“, kako ih sam Lupino zove) koje prikazuju izdužene, isprepletene, srasle, konturama („varovima“) naznačene, maksimalno pojednostavljene figure kod kojih se atributi pripadnosti pojedinom spolu jedva i naziru. Mimikrija na djelu. Lupino nam poručuje da je potpuno nebitno jesu li to muško-muška, žensko-ženska ili žensko-muška tijela. Bitna je ljubav, bitno je zajedništvo... Yin i Yang.
Lupinova umjetnost oduvijek je zahtijevala fizički rad, čak i težak fizički rad. Tu ubrajam i fotografiranje pri kojem je često izvodio figure na granici ekvilibrizma. Je li to bila samopredstava za mase ili je na taj način radio i u osami ateljea?Isto tako, proces nastanka skulptura kod Lupina je težak šljakerski posao. Teške metalne ploče, laseri, flekserice, „švas aparati“ stvaraju vitke i suptilne, opasne a profinjene, stvarneili proizišle iz košmarnih noći, likove Predatorice, Bat Woman, Marilyn Monroe, Žene zmije, Afrodite, Hermafrodita... i opet mimikričnost.
Slikanje, ili kako ga Lupino zove – crtanje, za njega je proces koji mene najviše asocira na rad 3D printera. Ne želim time izreći negativan stav, dapače. Naime, Lupinove su slike u stvari plitki reljefi. One nastaju nanošenjem 6, 7, 9, 10 slojeva akrilika golim rukama na platno. Slika raste na podlozi. Materija se stvara unutar spojeva „zavarenih metalnih ploča“ na platnu. Boja dolazi tek na kraju, kao emulzija na fotografiji.
Mimikrija? Lupinizam?
Lupinizam, mogli bismo reći, ima mnogo lica. Branka Hlevnjak pišući o Lupinizmu, u prigodi izložbe u Dvoru Veliki Tabor, kaže „Lupinizam ili stvaralačka strast“. Mi u Tiflološkome muzeju, pak, shodno problematici kojom se bavimo, gledamo kroz prizmu „Lupinizam ili socijalna osviještenost“. Jer Lupinizam uistinu to i jest.
Lupinizam provocira. Lupinizam provocira fotografijama ispraznosti navodnog glamura. Fotografijama noćnog polusvijeta. Fotografijama transvestita, kurvi, hermafrodita. Fotografijama božanstvenih supermodela praznih pogleda. Provocira nadom, bolom, tugom, strahom, očajem i pomirenošću u očima smrtno bolesne djece. Provocira ženama koje su muškarci i muškarcima koji su žene. Provocira skulpturama koje su fotografije, slikama koje su reljefi, namještajem koji je skulptura. Provocira tako da ističe ono što svi znamo, i što nas intimno čak i muči, ali guramo od sebe jer je tako lakše.
Lupinizam ima „cojones“ javno reći što svi mislimo.

Igor Maroević

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku

klikni za veću sliku