Stalni postav

Prva nastojanja da se slijepoj djeci u našim krajevima omogući školsko obrazovanje javila su se se u prvoj polovici 19. stoljeća, kada se slijepa djeca šalju u „Carsko-kraljevsko odgojni zavod za slijepe“ u Beču. Tek će potkraj 19. stoljeća nastati povoljniji društveni uvjeti za ostvarivanje ideje o sustavnom obrazovanju slijepih. Školovanje slijepe djece u redovnim školama do tada se odnosilo samo na pojedinačne slučajeve, koji su uglavnom ovisili o dobroj volji učitelja ili intervenciji neke utjecajne ličnosti.U Zakonu od 14. listopada 1874. o uređenju osnovnih i učiteljskih škola u Hrvatskoj i Slavoniji donesena je odredba da se djeca s nekim tjelesnim nedostatkom i duševno bolesna izdvoje iz redovne škole, ali i da se tamo, gdje za to postoje uvjeti, pedagoško znanje pripravnika nadopuni poukama o odgojno-obrazovnom radu sa slijepom i gluhonijemom djecom. Nakon objave djela Teorija pedagogije Stjepana Basaričeka 1876.godine, s prikazom problema odgoja i obrazovanja djece s tjelesnim oštećenjima, počinje rasti zanimanje za školovanje slijepih u zemlji. Javlja se i sve više napisa o životu i problemima slijepih. Međutim, ideju o njihovoj organiziranoj skrbi ostvarit će tek Vinko Bek, čijom će pojavom početi novo razdoblje u povijesti odgoja i obrazovanja slijepih u našoj zemlji.