Zanimljivosti

"U snu pomislim - to je to, gotovo je. Svi postapokalipticni filmovi mi prođu kroz glavu. Nemoć. Otvaram oči.. tutnji, trese se sve. Inače se budim sva pokočena,treba vrijeme za otkočiti se.

Taj dan sam se probudila paralizirana. Pogledam gdje mi je pas. Stoji na parketu u hodniku. Vidim ga iz kreveta. Gledam kako njiše njegovih 3,5 kile po parketu lijevo desno. Gleda on mene, gledam ja njega.

Pomislim, dobro je, to je potres. Živi smo. Spuštam roletu i idem dalje odrijemat iako znam da će uslijedit još njih. Jednostavno sam preumorna. Toliko stresova sam imala danima prije da me ovo nije toliko jako dojmilo. Mislim da sam bila u šoku. Jer tek kad je uslijedio drugi potres i kada je sestra rekla da siđem dolje iz potkrovlja kuće, odlučila sam ustati. Obavljam kupaonu. Oblačim se i idem dolje. Vidim da su svi na ulici i počinjem shvaćati sto se događa.

Tek nakon koji dan tijelo je fizički počelo reagirati na stres. Ne znam nakon koliko dana. Život s MS-om nauči te zaboravljanju stvari. Sjećanja jednostavno ne postoje, brišu se. Nadam se da će se tako s vremenom izbrisati i taj događaj."

Anamarija

Pomislih, bit će to još jedna sunčana i bezbrižna nedjelja, no ubrzo nakon te misli prodrmao me snažan i iznenadan tresak i huktaj kao da se sprema snažna oluja. „skočila“ sam iz kreveta i prva pomisao bila je, kako što prije pobjeći iz stana.

No, to baš nije jednostavno kad znaš da živiš na brdovitom dijelu grada. No ipak uspijevam se obući, sjedam u kolica pa s tatom i sestrom odlazim do obližnjeg parkirališta kako bismo pričekali najavljeni novi udar na sigurnijem mjestu.

Nakon dva sata provedena u autu tlo se smiruje i prestaje jače podrhtavati.
Pamtit ću dugo taj dan ...

Neće još kraj svijeta
Znaš kako znam?
Nije nam bilo dosta
Mislim da čovječe nisi
Još uvijek dovoljno bio sam
Jer još nisi shvatio da je bitno
Da odgovoriš onome tko ti se obratio, da oprostiš onome tko te iz duše zamolio i da samo voliš onoga tko te voli ili te volio.

Iva Radeljević

Zovem se Ivona Šeparović, imam 33 godine. Po zanimanju sam novinarka i radim u Savezu SUMSI i Udruzi za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli. Osoba sam s cerebralnom paralizom i krećem se uz pomoć dva 4-nožna štapa.

Na dan potresa u Zagrebu bilo je prilično neizvjesno jer sam morala brzo odlučiti izaći iz zgrade te za to zatražiti pomoć susjeda. Dvaput smo išli van iz zgrade, što mi je bilo poprilično fizički zahtjevno, s obzirom da živim na petom katu.

U doba karantene zbog pandemije koronavirusa, imam dodatna ograničenja u smislu da ne mogu sama ići do trgovine, kako ne bih dodirivala rukohvate u liftu i na ulaznim stepenicama zgrade. Stoga ovisim o pomoći članova obitelji, koji mi donose namirnice i sve ostalo što mi treba iz trgovine.

Probudiš se u onoj tresci i buci te prva stvar koju pokušaš napraviti jest prebaciti se iz kreveta u kolica, no ne uspijevaš jer se sve oko tebe toliko trese.
Kada se konačno prebaciš, provjeriš gdje ti je otac i u panici ga zagrliš, no već kreće i drugi val potresa te shvatiš da moraš napustiti stan.

No, postoji problem - na 15. si katu i jedini tebi prihvatljiv silazak je liftom, što je ujedno i metoda strogo zabranjena tijekom potresa.

Ulaziš u lift, nadaš se da ćeš iz njega i izaći, te se u konačnici njime opet i uspeti do stana, no kad se konačno nađeš ispred zgrade, shvatiš da se u toj žurbi nisi sjetila ponijeti zaštitnu masku i da je velika mogućnost da se zaraziš virusom koji možda već kola susjedstvom.

Tu večer nekako i zaspiš, no sve se oko tebe još uvijek polako ljulja…